Pejzaž
U „Seobama“ znacajno mesto zauzima pejzaž. Unutrašnje stanje glavnih likova je podredjeno pejzažu. Predeo u kome se nalazi lik se vezuje za njegovo ponašanje i time se slikovitije dočarava unutrašnje stanje junaka. Bez toga se delo ne bi moglo dobro protumačiti . Sa prvom rečenicom se dobija jedan zanimljiv opis prirode.„Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve na niže. Dubina, kroz koju protiče reka, mutna je i neprohodna. Zemlja je tamna, nevidljiva i kišovita.“
„Pri tom, za taj tili čas, dok opet ne usni, šta sve ne ugleda u polusnu! Reku što pod bregom šumi, ispunivši svu noć. Po razlivenim vodama, u rupama i jarugama, mesečine. Trsku prozora i krova, sa koje kaplje nebrojeno kapljica, kap po kap. Oblake, što se kovitlaju sve na niže. Nepregledne vrhove vrbaka, pune šiblja“.
Na kraju romana se nalazi isti opis ali je redosled obrnut. Samim tim se može reći da Vuk Isakovič izlazi iz pejzaža kad i iz sna, a vraća se u pejzaž kad i u san.
U ovom romanu se može uočiti i simbolika četiri elementa : zemlja, vatra, vazduh, voda. Svi elementi su zloslutni.
Zemlja nije plodna već je močvara.
Vatra ne unosi toplinu i svetlost u roman. Ona predstavlja stihiju koja razara sve oko sebe.
Vazduh nije čist već je pun isparenja i magle.
Junake „Seoba“ često zatičemo pored reka, zavičajnih ili tudjinskih. Oni se nalaze ili pored vode,iznad vode ili prelaze preko neke vode. Gospoža Dafina se, gotovo neprekidno, nalazi pored reke. Ta mutna reka se nalazi u svim poglavljima romana i uvek nas podseća na Dafininu sudbinu. U III glavi se zapaža da je Dafina odmah po ulasku u Arandjelovu kuću, gde će i izdahnuti, izabrala mesto pored prozora.Sa pogledom na reku gde je posmatrala kako se lomi njena senka u reci.
„Dugo se zadrža kod velikog prozora sa rešetkom, koji je gledao na reku. To mesto odabra prvih dana da se isplace. Dan i noć proticala je tu široka,ustajala reka. I, u njoj, njena sen.“
U IV glavi se Arandjel Isakovič umalo nije udavio u toj reci a u VII glavi, Vuk na reci saznaje da je Dafina umrla.
„Kad se prevrnu čun, zidine Beogradskoga grada, nad vodom, izvrtoše se i, za časak, u očima mu ostade samo nebo. Zatim, jedan tren, proticala mu je pod ocima reka, ali neverovatno široka, kakvu je nikad ne vide sa lada, sa obalama što mu se učiniše skoro na dva tri sata hoda. Odmah potom utonu glavačke u neku bezdan žutu, zelenu, tamnu, pa sasvim mračnu i ledenu, što se sklopi nad njim.“
„Čovek jedan, zaogrnut vojnickim ogrtačem, diže se tad u čunu, dovikujući mu po vodi da mu donosi vesti od brata i, pošto Isakovič sidje sasvim u blato, da mu donosi vesti o ženi. Isakovič vide kako se čun, veliki i crn, približava, kako ga zaobrću veslima da bi uzeo tok vode, sasvim mračne, do nekoga drveća, gde je svetlucala varoš. Nečujan, posle poslednjih udaraca veslom, čun se približi obali i on ga dohvati, privlačeći ga rukama. Neki krupan čovek tad, koga njegov vojnik zadrža da ne padne, reče mu da se
zove Ahim Rigel, da je trgovac u Šerdingu, da je pre tri nedelje bio u Beču, gde ga je njegov poznanik Dimitrije Kopša, trgovac, molio da preko svojih prijatelja potraži Vuka Isakoviča u Engelštatu, u vojsci, jer se ni na kakva pisma ne javlja, pa da mu kaže da su mu deca zdrava, kao i brat, a da mu je žena, gospoža Dafina, umrla.“
Priroda se nalazi i u sobnom prostoru. U II glavi, za vreme večere, pre nego što su komesar i nadbiskup počeli razgovor o Vukovom pokatoličenju, Crnjanski je uveo u priču i prirodu:
„Otvoriše širom vrata, koja su dozvolila da udju medju njih, iz vrta, i bokori jorgovana, i bagremovi, i kestenovi, a da se približe plava brda i trepćuće zvezde...“
Jedna od najznačajnijih uloga pejzaža je dočaravanje otudjenosti. Crnjanski se koristi kontrastom izmedju zavičaja i tudjine. Na jednoj strani se nalaze nizijski reljef u kome dominiraju položene linije tako da čovekov pogled klizi po tlu a na drugoj strani planinski reljef gde čovek posmatra prirodu ili odozgo ili odozdo. Crnjanski opisuje i kako se ti predeli menjaju a sa njima i junaci:
„Kad se izmeni drveće, prvo na obronku vidika, pa zatim i u okolini, kad im se promeni i zemlja pod nogama i vazduh, koji je postajao zračan, hladan, oni se snuždiše sasvim. Velike promene na nebesima dešavahu se pred njima; duž reke se produžiše guste šume, u kojima su lomili žbunje i krili po kišnici divlji veprovi; kopci kružahu nad njihovim glavama i ispraćahu ih do podnožja brda, na koja počeše da se, iznemogli, uspinju.“
Ono što se ne vidi na prvi pogled je to da se u ovom opisu nalaze kopci, ptice koje lete na velikim visinama. Samo spominjanje ovih ptica kao i spominjanje brda na koja se penje puk asocira na vrlo brdovit predeo. Sav taj novi reljef je čudan i tudj za puk. Njih zbunjuju te neravne linije tla koje se veoma razlikuju od zavičajnih.
Neki delovi prirode su se pojavljivali samo u polusnu. Tako, na primer, Vuk kada se budio na početku romana, video je oblake koji se kovitlaju naniže. Sličan opis se nalazi i na mestu gde Vuk leži u kolima i posmatra nebo osećajući se kao u snu:
“Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve na niže.”
“Videvši iz kola, nad visokim brdima, kako prolaze oblaci, ucini mu se da se slivaju dole, kao i ogromni potoci kamenja sa vrhova, pod kojima su belela se citava polja dubokog snega i velikih, tamnih senki stena. “
„Selo, u koje bi mogao sići, nazirao je uskoro, u dolini, samo kao zbrku kamena u nekom isušenom koritu potoka. Sa gustom šumom što se spuštala na njega, predvodjena pojedinim, ražbarušenim drvećem, koje je bacalo velike senke u travu, pri izlasku iz šume.“
„Nad selom se raširiše poljane, što su duže ostajale vidne, ispresecane redovima drveća i potoka. U tim poljanama, pred šumom, primetio je još po koju usamljenu kuću, kao panj, i po koje drvo što je izišlo na proplanak, krupno i teško, kao neki medved. Zatim je opet nastajala gusta šuma, gore u planini, a za njom, kao ogromne kamenite zavese, stenje, vrhovi, vrletne zidine. Nebo je nad njima dugo, skoro do ponoći, ostajalo svetlo, zasuto bledim, ali krupnim zvezdama, što su pred zoru postajale sitne, ali sjajne i ustreptale.“
“Vozeci se za pukom, kao neki ogromni meh, pun vina, Vuk Isakovic je propuštao kraj kola svet, kao neki san.”
Ove dve slike su vidjene istim očima i u istom stanju. To je stanje polusna. Tako da se predeo, vidjen Vukovim očima, pokreće prividno. Na kraju krajeva, ni plavi krug sa zvezdom se ne pojavljuje na javi i niko ga nije video. On se samo pojavljuje u polusnu pa junacima daje privid stvarnosti.
U „Seobama“ znacajno mesto zauzima pejzaž. Unutrašnje stanje glavnih likova je podredjeno pejzažu. Predeo u kome se nalazi lik se vezuje za njegovo ponašanje i time se slikovitije dočarava unutrašnje stanje junaka. Bez toga se delo ne bi moglo dobro protumačiti . Sa prvom rečenicom se dobija jedan zanimljiv opis prirode.„Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve na niže. Dubina, kroz koju protiče reka, mutna je i neprohodna. Zemlja je tamna, nevidljiva i kišovita.“
„Pri tom, za taj tili čas, dok opet ne usni, šta sve ne ugleda u polusnu! Reku što pod bregom šumi, ispunivši svu noć. Po razlivenim vodama, u rupama i jarugama, mesečine. Trsku prozora i krova, sa koje kaplje nebrojeno kapljica, kap po kap. Oblake, što se kovitlaju sve na niže. Nepregledne vrhove vrbaka, pune šiblja“.
Na kraju romana se nalazi isti opis ali je redosled obrnut. Samim tim se može reći da Vuk Isakovič izlazi iz pejzaža kad i iz sna, a vraća se u pejzaž kad i u san.
U ovom romanu se može uočiti i simbolika četiri elementa : zemlja, vatra, vazduh, voda. Svi elementi su zloslutni.
Zemlja nije plodna već je močvara.
Vatra ne unosi toplinu i svetlost u roman. Ona predstavlja stihiju koja razara sve oko sebe.
Vazduh nije čist već je pun isparenja i magle.
Junake „Seoba“ često zatičemo pored reka, zavičajnih ili tudjinskih. Oni se nalaze ili pored vode,iznad vode ili prelaze preko neke vode. Gospoža Dafina se, gotovo neprekidno, nalazi pored reke. Ta mutna reka se nalazi u svim poglavljima romana i uvek nas podseća na Dafininu sudbinu. U III glavi se zapaža da je Dafina odmah po ulasku u Arandjelovu kuću, gde će i izdahnuti, izabrala mesto pored prozora.Sa pogledom na reku gde je posmatrala kako se lomi njena senka u reci.
„Dugo se zadrža kod velikog prozora sa rešetkom, koji je gledao na reku. To mesto odabra prvih dana da se isplace. Dan i noć proticala je tu široka,ustajala reka. I, u njoj, njena sen.“
U IV glavi se Arandjel Isakovič umalo nije udavio u toj reci a u VII glavi, Vuk na reci saznaje da je Dafina umrla.
„Kad se prevrnu čun, zidine Beogradskoga grada, nad vodom, izvrtoše se i, za časak, u očima mu ostade samo nebo. Zatim, jedan tren, proticala mu je pod ocima reka, ali neverovatno široka, kakvu je nikad ne vide sa lada, sa obalama što mu se učiniše skoro na dva tri sata hoda. Odmah potom utonu glavačke u neku bezdan žutu, zelenu, tamnu, pa sasvim mračnu i ledenu, što se sklopi nad njim.“
„Čovek jedan, zaogrnut vojnickim ogrtačem, diže se tad u čunu, dovikujući mu po vodi da mu donosi vesti od brata i, pošto Isakovič sidje sasvim u blato, da mu donosi vesti o ženi. Isakovič vide kako se čun, veliki i crn, približava, kako ga zaobrću veslima da bi uzeo tok vode, sasvim mračne, do nekoga drveća, gde je svetlucala varoš. Nečujan, posle poslednjih udaraca veslom, čun se približi obali i on ga dohvati, privlačeći ga rukama. Neki krupan čovek tad, koga njegov vojnik zadrža da ne padne, reče mu da se
zove Ahim Rigel, da je trgovac u Šerdingu, da je pre tri nedelje bio u Beču, gde ga je njegov poznanik Dimitrije Kopša, trgovac, molio da preko svojih prijatelja potraži Vuka Isakoviča u Engelštatu, u vojsci, jer se ni na kakva pisma ne javlja, pa da mu kaže da su mu deca zdrava, kao i brat, a da mu je žena, gospoža Dafina, umrla.“
Priroda se nalazi i u sobnom prostoru. U II glavi, za vreme večere, pre nego što su komesar i nadbiskup počeli razgovor o Vukovom pokatoličenju, Crnjanski je uveo u priču i prirodu:
„Otvoriše širom vrata, koja su dozvolila da udju medju njih, iz vrta, i bokori jorgovana, i bagremovi, i kestenovi, a da se približe plava brda i trepćuće zvezde...“
Jedna od najznačajnijih uloga pejzaža je dočaravanje otudjenosti. Crnjanski se koristi kontrastom izmedju zavičaja i tudjine. Na jednoj strani se nalaze nizijski reljef u kome dominiraju položene linije tako da čovekov pogled klizi po tlu a na drugoj strani planinski reljef gde čovek posmatra prirodu ili odozgo ili odozdo. Crnjanski opisuje i kako se ti predeli menjaju a sa njima i junaci:
„Kad se izmeni drveće, prvo na obronku vidika, pa zatim i u okolini, kad im se promeni i zemlja pod nogama i vazduh, koji je postajao zračan, hladan, oni se snuždiše sasvim. Velike promene na nebesima dešavahu se pred njima; duž reke se produžiše guste šume, u kojima su lomili žbunje i krili po kišnici divlji veprovi; kopci kružahu nad njihovim glavama i ispraćahu ih do podnožja brda, na koja počeše da se, iznemogli, uspinju.“
Ono što se ne vidi na prvi pogled je to da se u ovom opisu nalaze kopci, ptice koje lete na velikim visinama. Samo spominjanje ovih ptica kao i spominjanje brda na koja se penje puk asocira na vrlo brdovit predeo. Sav taj novi reljef je čudan i tudj za puk. Njih zbunjuju te neravne linije tla koje se veoma razlikuju od zavičajnih.
Neki delovi prirode su se pojavljivali samo u polusnu. Tako, na primer, Vuk kada se budio na početku romana, video je oblake koji se kovitlaju naniže. Sličan opis se nalazi i na mestu gde Vuk leži u kolima i posmatra nebo osećajući se kao u snu:
“Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve na niže.”
“Videvši iz kola, nad visokim brdima, kako prolaze oblaci, ucini mu se da se slivaju dole, kao i ogromni potoci kamenja sa vrhova, pod kojima su belela se citava polja dubokog snega i velikih, tamnih senki stena. “
„Selo, u koje bi mogao sići, nazirao je uskoro, u dolini, samo kao zbrku kamena u nekom isušenom koritu potoka. Sa gustom šumom što se spuštala na njega, predvodjena pojedinim, ražbarušenim drvećem, koje je bacalo velike senke u travu, pri izlasku iz šume.“
„Nad selom se raširiše poljane, što su duže ostajale vidne, ispresecane redovima drveća i potoka. U tim poljanama, pred šumom, primetio je još po koju usamljenu kuću, kao panj, i po koje drvo što je izišlo na proplanak, krupno i teško, kao neki medved. Zatim je opet nastajala gusta šuma, gore u planini, a za njom, kao ogromne kamenite zavese, stenje, vrhovi, vrletne zidine. Nebo je nad njima dugo, skoro do ponoći, ostajalo svetlo, zasuto bledim, ali krupnim zvezdama, što su pred zoru postajale sitne, ali sjajne i ustreptale.“
“Vozeci se za pukom, kao neki ogromni meh, pun vina, Vuk Isakovic je propuštao kraj kola svet, kao neki san.”
Ove dve slike su vidjene istim očima i u istom stanju. To je stanje polusna. Tako da se predeo, vidjen Vukovim očima, pokreće prividno. Na kraju krajeva, ni plavi krug sa zvezdom se ne pojavljuje na javi i niko ga nije video. On se samo pojavljuje u polusnu pa junacima daje privid stvarnosti.
seobe milos crnjanski analiza