Kompozicija romana
Sam naslov romana “Seobe” simboliše, na prvi pogled, na razne događaje iz istorije, mnoštvo zbivanja i činjenica o sudbini srpskog naroda. Medjutim, kada procitamo delo vidimo da nije tako. Ovde seobe ne znače prelazak sa jednog mesta na drugo. Pojam seobe je uzet kao pojam neprekidnog kretanja, jednog uznemirenja i nesreće jednog naroda.Svako poglavlje romana ima svoj lirski naslov. Taj naslov može imati više značenja:
1) simboličko značenje (“Beskrajan plavi krug. U njemu zvezda.”)
2) narativni smisao (“Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo.”)
3) srž sadržine(“Tumarali su, kao muve bez glave; jeli su, pili su, spavali su, da najposle trčećim korakom poginu, zakoračivši u prazninu, po tudjoj volji i za tudj račun.”)
Nije lako odrediti kome žanru pripada ovaj roman. Po prikazu sudbine srpskog naroda, ovo je istorijski roman. Po prikazu života i sudbine glavnih likova, ovo je psihološki roman. Može se uočiti da je roman pisan stilom karakterističnim za poeziju a ne za prozu. Ovakav vid romana se naziva poetski tj, lirski roman. Tako, na primer, možemo uočiti stilske figure kao što su sinestezija i kontrast.
“Kad podiže glavu, vide potpunu tišinu u sivom nebu i vrane, u daljini, koje se nisu čule.”
Kontrast se uočava u primeru braće Isakoviča.
Sama atmosfera u romanu je pesimistična. Junaci ovog romana sve što su radili i sve što su doživeli smatraju besmislenim.
“Vratio se on, ne vratio, osećaj da je raskinuo sa porodicom potpuno, znao je da ce mu ostati na duši. I našto će mu sve to, kad nije imao ni toliko moći da im čini ono što on hoće, već je sa
njima, i bez njih, morao da se vrti, po volji drugih, kao neki čekrk na vetru? Nadodoljen i glavat, ovako, zar nije pripadao drugome, a ne toj ženi, ni toj deci što su za njim plakala; drugome, što je trebao samo da duhne, pa da on potrči bez obzira, preko brda i reka, na sve strane, ne pitajući ni koliko bola time sebi nanosi, ni kakav užas za sobom ostavlja, ni u kakvo ludilo pred sobom zalazi.”
Vuk Isakovič ni u porodici ni u službi ne može da pronadje utehu:
“Zemlja i njegova stoka, bolest dečija, plač, sve je bilo uzalud.”
“…sve što oko njega beše, na svetu, šareno, ludo, bezumno i besmisleno.”
Čak se i prisećanje prošlosti koristi samo da bi potvrdili osećaje besmislenosti i uzaludnosti.
“Ležeći pod jelama, u travi, uspavan retkim i hladnim vazduhom, sa velikim dolinama i tamnim šumama pod sobom, Vuk Isakovic se tako, iznemogao, mučio da se seti ma čega u svome životu što bi ga utešilo u tom čudnovatom zamoru i slutnji svoje smrti, što ga beše obuzela.”
Roman je napisan na principu paralelne kompozicije. U njemu su razvijena dva toka radnje: jedan koji prati Vuka Isakoviča i Slavonsko-podunavski puk i drugi koji prati zbivanja u kući u Zemunu tj. koji prati Arandjela i Dafinu. Postoji još jedna vrsta kompozicije i to je prstenasta kompozicija. Jedan primer ovoga je taj da roman počinje budjenjem tj. “izlaskom iz sna” Vuka Isakoviča a završava se uspavljivanjem tj. “ulaskom u san” glavnog junaka. To što je roman uokviren snom možemo protumačiti kao postojanje jednog dugačijeg sveta tj da postoje dva vida stvarnosti. U jednoj žive likovi a druga se samo naslućuje. Ovo može da se protumači i kao vraćanje na kraju romana dogadjajima na njegovom početku.
Može se i uočiti da se u romanu nalaze neka ponavljanja. Ona su najčešća na početku i na kraju romana. Na primer, ista rečenica se nalazi i na početku prve glave i na kraju poslednje glave:
“Osunčan, prosijan, oseti se topal, a ne težak, kao i da ne jaše, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je dočekivao s lica. Zatim potera konja kasom, kroz prazninu.
Tako je, godine 1744, u prolece, Vuk Isakovic pošao na vojnu.”
“Osunčan posle, prosijan, oseti se topal, a ne težak, kao i da ne jaše, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je pratio sa ledja. Zatim potera konja kasom, kroz prazninu.
Tako se 1745, u pocetku leta, Vuk Isakovic vratio sa vojne.”
Oba puta je Vuk Isakovič poterao kasom kroz prazninu ali je jednom kroz prazninu otišao iz zavičaja a drugi put se vratio u zavičaj.
Najčešće je redosled dogadjanja promenjen. Na primer, na početku se Vuk ”digao iz postelje” i
“Tada, kinuvši gromko nekoliko puta, zaigravši po zemlji tako da se sve zatreslo, vrati se u mrak i vrucinu kraj ognjišta, gde ga žena doceka još uvek plačući.”.
Na kraju romana se nalazi ista scena samo što se Vuk svlači i leže u postelju.
“Tada, kihnuvši gromko, nekoliko puta, zaigravši po zemlji, tako da se sve zatreslo, vrati se u mrak i vrucinu kraj ognjišta i tresnu se na postelju, koliko je dug.”
Jednom se Vuk probudio, iskočio iz postelje, pa onda odškrinuo i zatvorio vrata, kinuo ,skakao i na kraju ga žena oblači a drugi put je odškrinuo i zatvorio vrata, kinuo, skakao, da bio legao u postelju i zaspao. Zanimljivo je i to da se i na početku i na kraju romana nalazi u sobi ženska osoba. Na početku je to Dafina a na kraju je to Ananijeva kćerka “Jedno kukato i grudato devojče.”
Jedna od osobina ovog romana je ta da likovi uopšte ne govore ili govore sasvim malo kao i ta da nema klasičnog zapleta i raspleta. Na primer, u trećoj glavi saznajemo za Dafininu preljubu a tek u sledećoj glavi je ona opisana. Takodje, u sedmoj glavi saznajemo za Dafininu smrt a ona je opisana u osmoj. Ovde nema drame. Kada bi je bilo, pisac bi držao u neizvesnosti čitaoca do same preljube tj. smrti. Drama se dešava u duši likova.
Najviše ovakve drame ima u igri izmedju Dafine i Arandjela i izmedju Virtembeške princeze i Vuka. Ipak postoje neka mesta u romanu koja su zaista dramatična. Na primer, šibanje vojnika Sekule , slika obešenih vojnika i slika mohana Pantelejmona. Prve dve slike simbolizuju srpska stradanja pod austrijskom i ugarskom vlašću a treća simbolizuje stradanja pod turskom vlašću.
“Prvi ga, nevešto, ošinu po glavi. U kosi je prut rascepio kožu, ali vrlo kratko, tako da se na čelu javi samo tanki mlaz krvi. Dobošari poceše da lupaju.
Za trenut širom otvorenih očiju, stade, u tom ga drugi ošinu po sred lica, tako da usne prepukoše i da krv šiknu. Tek tad poče da trči pod pljuskom što ga je šibao nevešto, po glavi, vratu, grudima i ledima. Urlajuci od bola, a vezanih ruku, krvav, trčao je teško, vijući se, savijajući se i ljuljajući se, tako da je iz daleka, iz kola, otkuda ga je Komesar, sa svojim kirasirima, posmatrao, izgledao kao neki veliki cvet, sad beo, sad rujan, što se povija, na vetru.”
“Bili su obešeni tako nisko, da su skoro dodirivali tikve i lubenice i njine velike, žute cvetove, medu kojima beše i ogromnih krastavaca. Pošto im ne behu svezali kolena kad su im bili skinuli opanke, to im bose noge behu raskrecene, kao da su hteli da sednu na nešto visoko, u svojim tesnim, surim čakširama. Bosa stopala im behu sasvim modra, kao promrzla i otekla, i, videvši tih šest zgrčenih nogu, kao šest oderanih jagnjeta, Isakovic se jedva usudi da pogleda gore. Bili su im vezali ruke na ledima, ali im preko lica nisu bacili nikakve krpe, te im se oko ociju i nosa rojile sitne mušice. Obešeni o stabla voćaka, blizu zemlje, gde su se račvale grane, visili su nepomično, zavrnutih glava, kao da ludo poskočiše sa drvećem na ledjima, iznad tog jarka, punog ustajale vode, duž bostana.”
“Pod jednim bagremom, na travi, sedeo je mlad monah, nepomično pognut, razgolićenih grudi, očevidno zanet, u molitvi. Pred njim je zemlja bila zaravnjena, sve do obronka brega sa kojeg je
mogao da vidi vrlo daleko duž Dunava, u ravnice. Tvrd kolac od mladog bagrema beše nabijen, pred njim, u zemlju, šiljat i oguljen, tako da je bilo skoro neverovatno kako je mogao bez urlika od bola da se baca na njega grudima i trbuhom i ledima. Ne videci nikog, zagluveo, kao neko čudovište, on se jednako krstio i previjao ali bez glasa. Mlatarao je u vis rukama, metanisao i Arandel Isakovič tek posle primeti da plače.”
Sa ovim slikama može se jedino meriti slika čoveka nabodenog na kolac iz romana “Na Drini ćuprija”. Takodje, postoje i prizori ratnih operacija. Jedan se posebno izdvaja i to je prikaz osvajanja Caberna:
“Ušavši žurno medu kuće, Isakovič više nije mogao da čuje šta mu dovikuju, od larme i praska pušaka. Vide još samo, pred sobom, u dubini varoši, kako njegovi vojnici ginu, skaču i kako, za čas, isprazniše sredinu ulice, pribivši se desno i levo, uz zid. Zatim, primeti da i oko njega padaju. Plotuni francuski treštali su mu u lice. “
“U strahovitoj dreci i pucnjavi, primeti najposle da i sa zapušenih prozora i zamandaljenih kapija pucaju na njih i zastade. Skloniv se pod jednu kapiju, nad čijim je svodom bio ispupčen prozor, ukrašen velikim plavim petlom od drveta, stajaše tako izmedu života i smrti, što su bili tako bezumno, suludo, neshvatljivo, blizu jedno drugome. “
Sam naslov romana “Seobe” simboliše, na prvi pogled, na razne događaje iz istorije, mnoštvo zbivanja i činjenica o sudbini srpskog naroda. Medjutim, kada procitamo delo vidimo da nije tako. Ovde seobe ne znače prelazak sa jednog mesta na drugo. Pojam seobe je uzet kao pojam neprekidnog kretanja, jednog uznemirenja i nesreće jednog naroda.Svako poglavlje romana ima svoj lirski naslov. Taj naslov može imati više značenja:
1) simboličko značenje (“Beskrajan plavi krug. U njemu zvezda.”)
2) narativni smisao (“Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo.”)
3) srž sadržine(“Tumarali su, kao muve bez glave; jeli su, pili su, spavali su, da najposle trčećim korakom poginu, zakoračivši u prazninu, po tudjoj volji i za tudj račun.”)
Nije lako odrediti kome žanru pripada ovaj roman. Po prikazu sudbine srpskog naroda, ovo je istorijski roman. Po prikazu života i sudbine glavnih likova, ovo je psihološki roman. Može se uočiti da je roman pisan stilom karakterističnim za poeziju a ne za prozu. Ovakav vid romana se naziva poetski tj, lirski roman. Tako, na primer, možemo uočiti stilske figure kao što su sinestezija i kontrast.
“Kad podiže glavu, vide potpunu tišinu u sivom nebu i vrane, u daljini, koje se nisu čule.”
Kontrast se uočava u primeru braće Isakoviča.
Sama atmosfera u romanu je pesimistična. Junaci ovog romana sve što su radili i sve što su doživeli smatraju besmislenim.
“Vratio se on, ne vratio, osećaj da je raskinuo sa porodicom potpuno, znao je da ce mu ostati na duši. I našto će mu sve to, kad nije imao ni toliko moći da im čini ono što on hoće, već je sa
njima, i bez njih, morao da se vrti, po volji drugih, kao neki čekrk na vetru? Nadodoljen i glavat, ovako, zar nije pripadao drugome, a ne toj ženi, ni toj deci što su za njim plakala; drugome, što je trebao samo da duhne, pa da on potrči bez obzira, preko brda i reka, na sve strane, ne pitajući ni koliko bola time sebi nanosi, ni kakav užas za sobom ostavlja, ni u kakvo ludilo pred sobom zalazi.”
Vuk Isakovič ni u porodici ni u službi ne može da pronadje utehu:
“Zemlja i njegova stoka, bolest dečija, plač, sve je bilo uzalud.”
“…sve što oko njega beše, na svetu, šareno, ludo, bezumno i besmisleno.”
Čak se i prisećanje prošlosti koristi samo da bi potvrdili osećaje besmislenosti i uzaludnosti.
“Ležeći pod jelama, u travi, uspavan retkim i hladnim vazduhom, sa velikim dolinama i tamnim šumama pod sobom, Vuk Isakovic se tako, iznemogao, mučio da se seti ma čega u svome životu što bi ga utešilo u tom čudnovatom zamoru i slutnji svoje smrti, što ga beše obuzela.”
Roman je napisan na principu paralelne kompozicije. U njemu su razvijena dva toka radnje: jedan koji prati Vuka Isakoviča i Slavonsko-podunavski puk i drugi koji prati zbivanja u kući u Zemunu tj. koji prati Arandjela i Dafinu. Postoji još jedna vrsta kompozicije i to je prstenasta kompozicija. Jedan primer ovoga je taj da roman počinje budjenjem tj. “izlaskom iz sna” Vuka Isakoviča a završava se uspavljivanjem tj. “ulaskom u san” glavnog junaka. To što je roman uokviren snom možemo protumačiti kao postojanje jednog dugačijeg sveta tj da postoje dva vida stvarnosti. U jednoj žive likovi a druga se samo naslućuje. Ovo može da se protumači i kao vraćanje na kraju romana dogadjajima na njegovom početku.
Može se i uočiti da se u romanu nalaze neka ponavljanja. Ona su najčešća na početku i na kraju romana. Na primer, ista rečenica se nalazi i na početku prve glave i na kraju poslednje glave:
“Osunčan, prosijan, oseti se topal, a ne težak, kao i da ne jaše, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je dočekivao s lica. Zatim potera konja kasom, kroz prazninu.
Tako je, godine 1744, u prolece, Vuk Isakovic pošao na vojnu.”
“Osunčan posle, prosijan, oseti se topal, a ne težak, kao i da ne jaše, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je pratio sa ledja. Zatim potera konja kasom, kroz prazninu.
Tako se 1745, u pocetku leta, Vuk Isakovic vratio sa vojne.”
Oba puta je Vuk Isakovič poterao kasom kroz prazninu ali je jednom kroz prazninu otišao iz zavičaja a drugi put se vratio u zavičaj.
Najčešće je redosled dogadjanja promenjen. Na primer, na početku se Vuk ”digao iz postelje” i
“Tada, kinuvši gromko nekoliko puta, zaigravši po zemlji tako da se sve zatreslo, vrati se u mrak i vrucinu kraj ognjišta, gde ga žena doceka još uvek plačući.”.
Na kraju romana se nalazi ista scena samo što se Vuk svlači i leže u postelju.
“Tada, kihnuvši gromko, nekoliko puta, zaigravši po zemlji, tako da se sve zatreslo, vrati se u mrak i vrucinu kraj ognjišta i tresnu se na postelju, koliko je dug.”
Jednom se Vuk probudio, iskočio iz postelje, pa onda odškrinuo i zatvorio vrata, kinuo ,skakao i na kraju ga žena oblači a drugi put je odškrinuo i zatvorio vrata, kinuo, skakao, da bio legao u postelju i zaspao. Zanimljivo je i to da se i na početku i na kraju romana nalazi u sobi ženska osoba. Na početku je to Dafina a na kraju je to Ananijeva kćerka “Jedno kukato i grudato devojče.”
Jedna od osobina ovog romana je ta da likovi uopšte ne govore ili govore sasvim malo kao i ta da nema klasičnog zapleta i raspleta. Na primer, u trećoj glavi saznajemo za Dafininu preljubu a tek u sledećoj glavi je ona opisana. Takodje, u sedmoj glavi saznajemo za Dafininu smrt a ona je opisana u osmoj. Ovde nema drame. Kada bi je bilo, pisac bi držao u neizvesnosti čitaoca do same preljube tj. smrti. Drama se dešava u duši likova.
Najviše ovakve drame ima u igri izmedju Dafine i Arandjela i izmedju Virtembeške princeze i Vuka. Ipak postoje neka mesta u romanu koja su zaista dramatična. Na primer, šibanje vojnika Sekule , slika obešenih vojnika i slika mohana Pantelejmona. Prve dve slike simbolizuju srpska stradanja pod austrijskom i ugarskom vlašću a treća simbolizuje stradanja pod turskom vlašću.
“Prvi ga, nevešto, ošinu po glavi. U kosi je prut rascepio kožu, ali vrlo kratko, tako da se na čelu javi samo tanki mlaz krvi. Dobošari poceše da lupaju.
Za trenut širom otvorenih očiju, stade, u tom ga drugi ošinu po sred lica, tako da usne prepukoše i da krv šiknu. Tek tad poče da trči pod pljuskom što ga je šibao nevešto, po glavi, vratu, grudima i ledima. Urlajuci od bola, a vezanih ruku, krvav, trčao je teško, vijući se, savijajući se i ljuljajući se, tako da je iz daleka, iz kola, otkuda ga je Komesar, sa svojim kirasirima, posmatrao, izgledao kao neki veliki cvet, sad beo, sad rujan, što se povija, na vetru.”
“Bili su obešeni tako nisko, da su skoro dodirivali tikve i lubenice i njine velike, žute cvetove, medu kojima beše i ogromnih krastavaca. Pošto im ne behu svezali kolena kad su im bili skinuli opanke, to im bose noge behu raskrecene, kao da su hteli da sednu na nešto visoko, u svojim tesnim, surim čakširama. Bosa stopala im behu sasvim modra, kao promrzla i otekla, i, videvši tih šest zgrčenih nogu, kao šest oderanih jagnjeta, Isakovic se jedva usudi da pogleda gore. Bili su im vezali ruke na ledima, ali im preko lica nisu bacili nikakve krpe, te im se oko ociju i nosa rojile sitne mušice. Obešeni o stabla voćaka, blizu zemlje, gde su se račvale grane, visili su nepomično, zavrnutih glava, kao da ludo poskočiše sa drvećem na ledjima, iznad tog jarka, punog ustajale vode, duž bostana.”
“Pod jednim bagremom, na travi, sedeo je mlad monah, nepomično pognut, razgolićenih grudi, očevidno zanet, u molitvi. Pred njim je zemlja bila zaravnjena, sve do obronka brega sa kojeg je
mogao da vidi vrlo daleko duž Dunava, u ravnice. Tvrd kolac od mladog bagrema beše nabijen, pred njim, u zemlju, šiljat i oguljen, tako da je bilo skoro neverovatno kako je mogao bez urlika od bola da se baca na njega grudima i trbuhom i ledima. Ne videci nikog, zagluveo, kao neko čudovište, on se jednako krstio i previjao ali bez glasa. Mlatarao je u vis rukama, metanisao i Arandel Isakovič tek posle primeti da plače.”
Sa ovim slikama može se jedino meriti slika čoveka nabodenog na kolac iz romana “Na Drini ćuprija”. Takodje, postoje i prizori ratnih operacija. Jedan se posebno izdvaja i to je prikaz osvajanja Caberna:
“Ušavši žurno medu kuće, Isakovič više nije mogao da čuje šta mu dovikuju, od larme i praska pušaka. Vide još samo, pred sobom, u dubini varoši, kako njegovi vojnici ginu, skaču i kako, za čas, isprazniše sredinu ulice, pribivši se desno i levo, uz zid. Zatim, primeti da i oko njega padaju. Plotuni francuski treštali su mu u lice. “
“U strahovitoj dreci i pucnjavi, primeti najposle da i sa zapušenih prozora i zamandaljenih kapija pucaju na njih i zastade. Skloniv se pod jednu kapiju, nad čijim je svodom bio ispupčen prozor, ukrašen velikim plavim petlom od drveta, stajaše tako izmedu života i smrti, što su bili tako bezumno, suludo, neshvatljivo, blizu jedno drugome. “
Widget is loading comments...
seobe milos crnjanski analiza dela