,,Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda.“
Prilikom čitanja romana primećuje se da početna i završna glava nose isti naslov. On glasi: „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda.“ Naslov je tako stilizovan da u čitaocu izaziva utisak nečeg sto prelazi psihološko-istorijsku ravan teksta. Nebo i zvezde odvajkada su slike koje upućuju na nešto uzvišeno i nedostižno. Plavi krug se po jedanput pojavljuje i u samim glavama. I oba se puta javlja Vuku Isakoviču. Prvi put, prilikom buđenja, Vuk Isakovič vidi plavi krug i u njemu zvezdu, odakle i otpočinje radnja romana:
„A kad se zaljulja, opet, u san, zapaljen i pun nekih plamenova, tumba se u nekom šarenilu u nepreglednu daljinu, u nedoglednu visinu i bezdanu dubinu, dok ga kiša, što kroz trsku prokišnjava, ne probudi. Tada, pomućenom svešću, prvo začuje lavež pasa i poj petlova, da odmah zatim širom, u mraku, otvori oči i nevidi ništa, ali da mu se učini kao da vidi, u visini beskrajan, plavi krug. i, u njemu zvezdu"
Kada se, međutim, glavni junak sasvim probudi i izađe iz kućerka na obali Dunava, gde je proveo poslednju noć sa gospožom Dafinom, plavi krug i u njemu zvezda nestaju iz njegovog pogleda:
„Iz obora, nad strminom, vide zbilja nepregledne vrbake i ritine, u ogromnom, mutnom, kišnom svitanju, ali ne beskrajni, plavi krug. Ni u njemu zvezdu, kao u snu.“
Još jednom se javlja plavi krug sa zvezdom, i to u poslednjoj glavi i u poslednjem trenutku, kad se roman prekida a glavni junak tone u san:
„I dok mu se, u duši, kao u beskrajnom plavom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, o odlasku nekud, u Rusiju, nad kojem se kao u očajanju, iznemogao, posle toliko meseci tumaranja, i patnje bio nadneo, dotle mu je zaspalom prvi put opet kod kuće, u telu drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti.”
Prema tome, beskrajni plavi krug sa zvezdom Vuk Isakovič je video pri samom ulasku u roman i, zatim pri samom izlasku iz romana.
Na dugome jednogodišnjem pohodu Slavonsko-podunavskog puka stalno se oseća prisustvo nebeskog svoda: puk se kreće, odmara se, ratuje i spava stalno pod plavim nebom. Promene na nebu naglašeno se povezuju sa promenama u duši likova. Tako, recimo, čim zabrinuti Vuk Isakovič, u poslednjoj sceni treće glave, zauzda konja zbog lošeg znamenja na putu (tada ga je žena kod kuće varala sa rođenim bratom), u istom trenu „upija“ svojim „očima vlažno nebo koje se bilo naoblačilo“. Zapravo sva tri ključna lika u sudbonosnim trenucima obavezno vide nebeska sazvežđa.
Na kraju osme glava gospoža Dafina izdiše, i sasvim raspamećen, Aranđel je tada , zagledavši se dublje u njene oči, video „dva nepomična modra kruga, boje zimskog neba, hladnog i čistog, koji izdaleka behu mali, ali koji su izbliza rasli i obuhvatali ga celog“. Zatim je i on ugledao krug sa zvezdom:
„U izdisanju njеgovе snahе, koja višе nijе mogla da govori, njеmu sе učini kao da sе pojavljujе visoko nеbo. Kao i njеgov brat, u snu, i on jе nad njom vidеo, van sеbе od straha i žalosti, plavе krugovе i u njima zvеzdu.“
Ono što je karakterisalo životnu situaciju Vuka Isakoviča u vreme kada je sanjao svoja dva sna o beskrajnom plavom krugu sa zvezdom, jeste egzistencijalna praznina, odnosno život bez smisla, pun gorčine i mnogobrojnih razočarenja u sebe i ljude oko sebe.
„Prazno jе bilo prеd njim svе i uzaludno zanavеk za njim, što bеšе prošlo. Ništa nijе postigao ni u ovom ratu, kao ni ostali, i svе to njеgovo hodanjе i sеljakanjе samo sе jеdnako nastavljalo.“
Zvezda simbolizuje nadu, vođstvo, optimizam i cilj. Svetlost i kiša dolaze sa neba, a time i život, tako da su čovekove oči često uprte u nebo koje je simbol moći sudbine. Obraćanje nebu predstavlja molitvu Vuka Isakoviča, koja je jednolična, uvek ista i uvek se ponavlja. Vuk čezne za nečim nadzemaljskim odnosno nebeskim i to ne samo za sebe već i za svoje sunarodnike odnosno u pitanju je težnja za nečim nebeskim i višim u smislu kompenzacije za mučan život.
„Za nečim nadzemaljskim zažude te noći Vuk Isakovič, ne samo za sebe već i za svoje, zaspavši pred svojom kolibom, u zapari letnje noći pred Strosbourgom, osetiv da je prevaren, ponižen, a da beše rođen za nešto čisto, svetlo, vanredno i neprolazno, kao ti komadi neba, što srebrni i plavi lebde svu noć, ispod sjajnih sazvežđa"
Na kraju, seobe predstavaljaju osnovnu temu Seoba a svoj pravi smisao dobijaju u kontekstu snova Vuka Isakoviča o beskrajnom plavom krugu sa zvezdom.
Prilikom čitanja romana primećuje se da početna i završna glava nose isti naslov. On glasi: „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda.“ Naslov je tako stilizovan da u čitaocu izaziva utisak nečeg sto prelazi psihološko-istorijsku ravan teksta. Nebo i zvezde odvajkada su slike koje upućuju na nešto uzvišeno i nedostižno. Plavi krug se po jedanput pojavljuje i u samim glavama. I oba se puta javlja Vuku Isakoviču. Prvi put, prilikom buđenja, Vuk Isakovič vidi plavi krug i u njemu zvezdu, odakle i otpočinje radnja romana:
„A kad se zaljulja, opet, u san, zapaljen i pun nekih plamenova, tumba se u nekom šarenilu u nepreglednu daljinu, u nedoglednu visinu i bezdanu dubinu, dok ga kiša, što kroz trsku prokišnjava, ne probudi. Tada, pomućenom svešću, prvo začuje lavež pasa i poj petlova, da odmah zatim širom, u mraku, otvori oči i nevidi ništa, ali da mu se učini kao da vidi, u visini beskrajan, plavi krug. i, u njemu zvezdu"
Kada se, međutim, glavni junak sasvim probudi i izađe iz kućerka na obali Dunava, gde je proveo poslednju noć sa gospožom Dafinom, plavi krug i u njemu zvezda nestaju iz njegovog pogleda:
„Iz obora, nad strminom, vide zbilja nepregledne vrbake i ritine, u ogromnom, mutnom, kišnom svitanju, ali ne beskrajni, plavi krug. Ni u njemu zvezdu, kao u snu.“
Još jednom se javlja plavi krug sa zvezdom, i to u poslednjoj glavi i u poslednjem trenutku, kad se roman prekida a glavni junak tone u san:
„I dok mu se, u duši, kao u beskrajnom plavom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, o odlasku nekud, u Rusiju, nad kojem se kao u očajanju, iznemogao, posle toliko meseci tumaranja, i patnje bio nadneo, dotle mu je zaspalom prvi put opet kod kuće, u telu drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti.”
Prema tome, beskrajni plavi krug sa zvezdom Vuk Isakovič je video pri samom ulasku u roman i, zatim pri samom izlasku iz romana.
Na dugome jednogodišnjem pohodu Slavonsko-podunavskog puka stalno se oseća prisustvo nebeskog svoda: puk se kreće, odmara se, ratuje i spava stalno pod plavim nebom. Promene na nebu naglašeno se povezuju sa promenama u duši likova. Tako, recimo, čim zabrinuti Vuk Isakovič, u poslednjoj sceni treće glave, zauzda konja zbog lošeg znamenja na putu (tada ga je žena kod kuće varala sa rođenim bratom), u istom trenu „upija“ svojim „očima vlažno nebo koje se bilo naoblačilo“. Zapravo sva tri ključna lika u sudbonosnim trenucima obavezno vide nebeska sazvežđa.
Na kraju osme glava gospoža Dafina izdiše, i sasvim raspamećen, Aranđel je tada , zagledavši se dublje u njene oči, video „dva nepomična modra kruga, boje zimskog neba, hladnog i čistog, koji izdaleka behu mali, ali koji su izbliza rasli i obuhvatali ga celog“. Zatim je i on ugledao krug sa zvezdom:
„U izdisanju njеgovе snahе, koja višе nijе mogla da govori, njеmu sе učini kao da sе pojavljujе visoko nеbo. Kao i njеgov brat, u snu, i on jе nad njom vidеo, van sеbе od straha i žalosti, plavе krugovе i u njima zvеzdu.“
Ono što je karakterisalo životnu situaciju Vuka Isakoviča u vreme kada je sanjao svoja dva sna o beskrajnom plavom krugu sa zvezdom, jeste egzistencijalna praznina, odnosno život bez smisla, pun gorčine i mnogobrojnih razočarenja u sebe i ljude oko sebe.
„Prazno jе bilo prеd njim svе i uzaludno zanavеk za njim, što bеšе prošlo. Ništa nijе postigao ni u ovom ratu, kao ni ostali, i svе to njеgovo hodanjе i sеljakanjе samo sе jеdnako nastavljalo.“
Zvezda simbolizuje nadu, vođstvo, optimizam i cilj. Svetlost i kiša dolaze sa neba, a time i život, tako da su čovekove oči često uprte u nebo koje je simbol moći sudbine. Obraćanje nebu predstavlja molitvu Vuka Isakoviča, koja je jednolična, uvek ista i uvek se ponavlja. Vuk čezne za nečim nadzemaljskim odnosno nebeskim i to ne samo za sebe već i za svoje sunarodnike odnosno u pitanju je težnja za nečim nebeskim i višim u smislu kompenzacije za mučan život.
„Za nečim nadzemaljskim zažude te noći Vuk Isakovič, ne samo za sebe već i za svoje, zaspavši pred svojom kolibom, u zapari letnje noći pred Strosbourgom, osetiv da je prevaren, ponižen, a da beše rođen za nešto čisto, svetlo, vanredno i neprolazno, kao ti komadi neba, što srebrni i plavi lebde svu noć, ispod sjajnih sazvežđa"
Na kraju, seobe predstavaljaju osnovnu temu Seoba a svoj pravi smisao dobijaju u kontekstu snova Vuka Isakoviča o beskrajnom plavom krugu sa zvezdom.
Widget is loading comments...
beskrajni plavi krug i u njemu zvezda